"Race to Hell" 2022 - opet odlični plasmani naših vozača!

Kao što vjerojatno znate, od 22.2-26.2.2022 (utorak-subota) u okolici talijanskog grada Rapolano Terme je 4. put vožena "Race to Hell", offroad utrka za ATV i SSV vozila. 

Hrvatska ekipa je imala 3 člana: Mario Kovačić (Marija Bistrica), Mario Macan (Zabok) i Nikola Vukičević (Sesvete). Ostvarili su odlične rezultate!

7. mjesto, Mario Macan #022
Polaris Team Croatia, Bodovi: 223

9. mjesto, Mario Kovačić #019
Polaris team Croatia, Bodovi: 221

19. mjesto, Nikola Vukičević #023
Polaris team Croatia, Bodovi: 164

Možda bi netko zlonamjeran rekao da su to malo slabiji rezultati nego prošle godine jer je tad bilo i postolje, ali svi pravi ljubitelji offroad vožnje znaju da nekad nije lako ni završiti utrku, a kamo li biti na samom vrhu kao naša ekipa!
Od prijavljenih devedesetak vozača, na startu ih se pojavilo 61. Ove godine je promijenjen način rangiranja jer su uvedeni bodovi za osvojene pozicije, nisu se zbrajala vremena od svih dana, a najslabiji dan se nije bodovao. Nekima je to bilo dobro, nekima nije.

Race to Hell 2022 base camp
S lijeva: Nikola Vukičević, Mario Kovačić, Mario Macan
Evo i dojmova.

Mario Macan:
Race to Hell finished! Prvo veliko HVALA mom prijatelju Gotfried Nebel koji mi je omogućio quad za utrku. Hvala i svim ostalim sponzorima koji su pomogli da odem na utrku.

Ove godine sam ostvario nešto lošiji rezultat što je bilo i za očekivati jer 6 mjeseci nisam imao quad pa se nisam ni vozio ni trenirao. Ukupno 7. pozicija od ukupno 61 vozača nije tako loše. Dodatak od autora članka: Daj ne budi skroman, rezultat je top! Zbog novih pravila bodovanja koja nemaju neke logike i smisla zadnji dan sam odlučio da ga neću voziti te sam time prepustio moguću treću poziciju.

Po novim pravilima od 4 dana boduju se tri najbolja što je potpuno besmisleno. Svaki sport se boduje po sistemu eliminacije što znači ako nisi završio dan regularno, drugi dan možeš doma. Ne možeš u polufinalu svjetskog prvenstva izgubiti i imati još jednu utakmicu da popraviš rezultat, to je totalno besmisleno. Pobjednik utrke prvi dan je imao veliko prevrtanje ispred mene i nije mogao završiti dan, a na kraju pobijedi…Možda sreća igra veliku ulogu, mada je on izvrstan pilot i jedan od najboljih. A drugoplasirani iako nije fer play igrač može mi napisati barem veliko hvala, iako sumnjam u to. Sve u svemu treba igrati po pravilima.

Dojmovi nakon 1. dana…Jako teška utrka, puno teža nego prošle godine, a tome je pridonijela kiša koja je padala dan prije…Teren u šumi jako sklizak…Staza jako loše složena zmije, trekovi su unutar 20 metara, pola ljudi je kratilo stazu… Nakon 8. pozicije u kvalifikacijama, na kraju 6. Sve u svemu zadovoljan svojim nastupom. 

Race to Hell, dan 2…Startao 5, ušao u cilj treći, ali čekamo korekcije vremena…Danas veoma dobra utrka prvih pet vozača…Tempo je bio brutalan… Na izlazu iz jednog kanjona sam zviznuo s quada jer sam ostao bez energije, ali ništa strašno. Biti će smiješno kad dobijem video…Danas sam vozio s Mariom Kovačićem cijelo vrijeme jedan iza drugog. Bili smo jako dobar tim.

Treći dan, opet u duetu s imenjakom, on završio 6., ja 5.

Mario Kovačić je ovako vidio nastup na utrci. Kao što je Macan napisao, sva tri dana smo se jako dobro držali i bili na 5. i 6. mjestu. Bili smo jako dobri i da su pravila bila jasnija rezultati bi bili i bolji. Najviše smo izgubili na vitlanju u jednom brdu kojeg su kasnije svi obilazili, počevši od prvoplasiranog. Da nismo došli do tog mjesta 2. i 3. po redu, možda bi i mi tražili neki lakši prolaz, ali su se tu nalazile kamere, okupilo se puno ljudi i bilo nam je logično da se tu mora proći. Ima pravilo da se smije prolaziti do 50m sa lijeve ili desne strane staze, ali postoje i neke točke (za koje mi ne znamo gdje se nalaze) gdje tolerancije skoro da ni nema i jasno je da smo mislili da je to brdo jedna od tih točaka.  Bili smo u krivu, tu smo potrošili 45 minuta na vitlanje, još nam je jedan vozač smetao jer mu je vitlo zaštekalo. Tu smo izgubili jako puno energije i trebalo nam je neko vrijeme da se opet oporavimo..

Mi smo sve prošli bez kvarova i udesa, pomagali smo mnogima, a tad se gubi vrijeme. Mi uvijek pomognemo onome tko je u neprilici i to nas ponekad košta položaja na ljestvici, ali bolje da mi pomažemo drugima nego oni nama.

Race to Hell 2022 Mario Kovačić - Mario Macan
Umorni, ali zadovoljni nastupom: Mario Kovačić, Mario Macan

Zbog krvavih žuljeva koje sam dobio prethodna 3 dana odlučio sam ne voziti u subotu jer se ionako računaju samo 3 najbolja dana, a naši rezultati nisu bili tako loši.  Da je sistem bodovanja ostao kao i prošle godine, rezultati bi nam bili i bolji, ali nemamo se kaj žaliti, RTH je jako teška utrka i završiti unutar 10 najboljih je velika stvar i oni koji to nisu probali teško će to shvatit.

Moram pohvaliti našeg novog člana Nikolu Vukičevića. Da ga nije pratio peh i on bi se ugurao blizu top 10.

I za kraj, novopečeni natjecatelj Nikola nam je rekao ovo. Završio sam utrku na 19.mjestu. Za prvu moju utrku općenito nije ni tako loše s obzirom da se natjecalo 60-tak vrhunskih vozača iz cijele Europe. Tamo su dečki koji voze quadove i utrke po 5-10 godina, odradili su par RTH-a i HTW-a. Iskustvo igra jako veliku ulogu naravno. Ja sam još u počecima quad vožnje jer vozim quad tek 2-3 godine. Mislim da sam dobro odvozio sto se tiče same vožnje, ali sam se dosta gubio u navigaciji i tu sam gubio dosta vremena što je i doprinijelo toj poziciji koju sam ostvario. Mislim da je uspjeh općenito završiti ovu vrstu utrku s obzirom da vozači naprave jako velike štete na quadovima i naravno na samome sebi. Bilo je nekih nelogičnosti što se tiče bodovanja gdje sam bio zakinut, ali kako je meni tako je i svima pa se neću žalit niti ikoga kriviti. Utrka je jako teška što se tiče same staze i fizičke spremnosti vozača tako da apsolutno opravdava svoj naziv RTH. Nešto takvo isprobati je veliko iskustvo i ne može se opisati riječima. Jednostavno treba probati i naravno nije za svakoga. Takvu vrstu utrke ili voliš ili ne voliš, nema treće...

Iduće godine idem opet samo sa više treninga prije utrke sto se tiče same vožnje i fizičke spreme jer je to jednostavno prijeko potrebno, a to ove godine nisam baš napravio. Idem opet sa Scramblerom S na kojeg sam se tek privikao u Italiji 😊pošto sam ga uzeo 2-3 tjedna prije utrke. Iduće godine idemo još jače sa vise motivacije, treninga i iskustva!

A nakon teških napora na utrci, red je i za malo odmora!

Race to Hell 2022 after party

Race to Hell 2022 after party


Galeriju fotografija s utrke možete pronaći na ovoj poveznici:
Jay Parts's albums Race to Hell 2022

Poveznica na rezultate:
Race to Hell 2022 rezultati



"Race to hell" 2022

"Race to Hell" je offroad utrka u Italiji za ATV i SSV vozila koja se ove godine organizira 4. put. Prošle godine je utrka vožena početkom ljeta i na njoj su uspješno nastupila dva naša vozača, Mario Macan i Mario Kovačić. To smo popratili sa dva članka koja možete naći na ovim linkovima:

Pripreme RTH 2021:
https://mxdamir.blogspot.com/2021/06/race-to-hell-utrka-s-hrvatskim-vozacima.html

Nakon utrke RTH 2021:
https://mxdamir.blogspot.com/2021/06/race-to-hell-hrvatski-atv-vozaci.html

Na tim linkovima možete pronaći i detalje o utrci, pa se nećemo ponavljati nego idemo provjeriti što se sprema ove godine. Ove godine je utrka pomaknuta u raniji termin, što će vjerojatno biti bolje jer neće biti vruće i prašnjavo kao prošle godine. U trenutku pisanja ovog teksta, već je bilo prijavljeno preko 90 ATV-a! Utrka se vozi od 22.2-26.2.2022 (utorak-subota) u okolici talijanskog grada Rapolano Terme.

Hrvatska ekipa je uz Maria Kovačića (Marija Bistrica) i Maria Macana (Zabok), ove godine pojačana za još jednog člana, Nikolu Vukičevića iz Sesveta. Mario Kovačić nam je opisao kako teku pripreme naše ekipe.


Mario Kovačić

Lani smo krenuli u Italiju potpuno nepripremljeni, ne znajući što nas tamo čeka. A dočekao nas je doslovno pravi pakao i ekipe puno profesionalnije opremljene od nas! Bitno je da smo ga preživjeli i na kraju ostvarili jako dobre rezultate.

Nikola Vukičević

Za ovogodišnji Race To Hell smo se na iskustvu iz prošle godine, s tehničke strane uspjeli dosta bolje pripremiti. Rezervne dijelove nam sponzorira Polaris Croatia, nabavili smo i dosta opreme za vozače, razni alat, razne potrepštine i još tisuću sitnica za koje nismo ni znali da nam mogu zatrebati.


POLARIS TEAM CROATIA se ove godine malo proširio, pa uz Maria Macana i mene, ima još jednog člana, a riječ je o Nikoli Vukičeviću iz Sesveta. Nastupamo kao članovi kluba "MK Zagorski Anđeli" iz Gornje Stubice.


Sva trojica ćemo se za pozicije boriti sa Scramblerima S. Nikola je svojeg dobio prije deset dana i još se privikava na njega, Mario Macan ima Scramblera kojeg mu je posudio naš zajednički prijatelj Gotffried Nebel iz Austrije, a ja ću još ovu trku odraditi sa 2 godine starim koji me za sada nikad nije iznevjerio.


Mario Macan

S obzirom da se prijavilo već skoro 90 vozača, bojim se da će konkurencija biti opaka. Teško je prognozirati ishod, ima jako puno faktora o kojima to ovisi, sreće, peha, koncentracije pa do izdržljivosti vozila i vozača, ali moglo bi se reći da bi bili zadovoljni kad bi se uspjeli ugurati u prvih 15. Vidjeti ćemo u kakvoj smo formi jer sam ja neko vrijeme imao problema s kičmom, a Macan nije imao quada. Trasa utrke se svake godine mijenja, pa ne znamo što nas točno očekuje. Voljeli bi da trasa bude bez blata i prašine.

Nastup naših vozača možete pratiti na donjim linkovima:

"Race to Hell" - hrvatski ATV vozači ostvarili odlične rezultate!

Kako smo već pisali, u talijanskom mjestu Rapolano Terme je od 15.-19.6.2021 vožena off-road utrka za ATV i SXS vozila "Race to Hell". Na utrci su prvi put nastupili i naši vozači Mario Macan i Mario Kovačić. Iako su im zbog premijernog nastupa, želje prije utrke bile umjereno oprezne, pokazalo se da imamo dvojicu vozača iz top klase! U konkurenciji 48 vozača, Mario Macan je završio na postolju kao treći, a Mario Kovačić je završio 5.! Izvrsni rezultati!

Mario Kovačić nam je opisao njihov put u Italiju pa u nastavku pročitajte njegove dojmove.

- Naš put prema Italiji je započeo puno prije nego smo fizički krenuli, jer smo trebali isplanirati cijeli taj put i pretpostaviti što bi nam sve moglo trebati za jednu takvu utrku. Raspravljali smo o tome kako bi bilo lijepo da se uspijemo ugurati u prvih 10, ali da nam prioritet mora biti uspješan završetak svih etapa utrke. U tu avanturu smo krenuli naivno, kao potpuni autsajderi i to smo shvatili kad smo u paddocku vidjeli kako su pojedini timovi bili logistički pripremljeni. Bilo je tu mehaničara, pomoćnog osoblja, dizalica, radionica, rezervnih dijelova, guma, a mi smo došli sa dva rabljena rezervna remena, 2 manžete, nešto sitno alata i vjerom u naše Scramblere koji su iza sebe imali više od 5000 km.

Mario Macan, lijevo.  Mario Kovačić, desno.

Moram priznati da nas je to malo zabrinulo, ali i dalo poseban poticaj da tu trku pokušamo završiti što je bolje moguće. Počelo je sa dobrim prologom za Macana, ali moj je bio ravan katastrofi. Macan je završio 18., a ja zbog jedne pogreške pri izlasku iz potoka, 44. Taj loš prolog mi je zakomplicirao kompletnu utrku, ali nisam imao izbora, već pokušati polako se probijati prema boljim pozicijama. Na prologu se definiraju startne pozicije za utrku pa sam imao 43 vozača ispred sebe. 

Svaka etapa (vožnja) je bila na neki način teška. Neke etape su bile kratke, neke duže, ali svaka je bila teška na svoj način. Svaka vožnja je sadržavala brzince, tehničke i ekstremne dijelove. Najviše me iscrpila etapa koja se vozila u četvrtak. Vozile su se 2 vožnje po 63 km, a teren je bio izrazito težak. Taj dan mnogi nisu završili u zadanom vremenu, a mnogo ih je i odustalo. Bilo je puno kilometara, a i trasa je bila vrlo komplicirana i taj dan smo mislili da nam je samo završiti i prekrižiti Italiju na karti. Ono čega smo se bojali su bile noćne vožnje, no na kraju je ispalo da su nam one odgovarale  i ostvarivali smo na njima odlične rezultate. Macan je u prvoj noćnoj vožnji bio prvi, a ja šesti! Svakog dana je bilo nekih elemenata koji su taj dan činili drugačijim od ostalih. Najekstremnija vožnja je bila zadnji dan (subota), tad se vozilo cca 50 km i bilo je izuzetno teško.

Mario Kovačić

Rute su bile  pune svega, od potoka sa velikim kamenjem, stijena, strmih brda i takvih nizbrdica, brzinaca, puteva sa srušenim drvima. Te rute su slične onome kaj mi inače vozimo, samo je razlika u tome da mi inače ne vozimo na vrijeme, pa je stresa puno manje ili ga uopće nema. Trase smo dobivali uvijek nakon brifinga prije same utrke. Super je voziti po GPS-u, ali nije baš jednostavno voziti po njemu kad ti drugi vozač puše za vratom. Lako se promaši ruta, pogotovo na mjestima gdje ima više odvajanja, a bilo je i dosta situacija kad se sa puta jednostavno mora skrenuti u šumu, a nigdje nikakvih tragova. To nam je stvaralo gadne probleme.

Najveći problem nam je zadavala prašina, zbog nje smo bili prisiljeni voziti sa većim razmakom prema vozaču ispred. Temperature su bile paklene, ali se samo sjećam da mi je bilo vruće kad nismo vozili, a za vrijeme trke nam je temperatura bila nebitna, od adrenalina uopće nismo obraćali pažnju na nju!

Mario Macan

Kao i svi vozači i mi smo imali sitnih tehničkih problema, ali generalno su nas naši quadovi odlično služili. Macan je probušio gumu, probio 1 manžetu, u nekoliko navrata mu se palio safe mode zbog pregrijavanja motora. Do toga je došlo radi prašine koja uđe u hladnjak i onemogući normalno hlađanje, pa zbog neprestalnog rada ventilatora pregori osigurač. Na svojem Scrambleru sam morao isto zamijeniti jednu manžetu, a otišao mi je i križ zadnjeg kardana. Sav sreća da je Jay Gröpl iz Jay Parts imao rezervni, pa sam uspio nastaviti utrku. Naši quadovi su tvornički, nemamo na njima ništa od nekakvih posebnih komponenti...sve originalno. Za primjer, na CF-ovima su imali opreme i racing komponenti za po 8 - 10 tisuća €. Oni su potrgali sve poluosovine kaj su imali, pa im je Macan to probao zavariti, ali nisu imali pravi aparat za varenje.

Ovu utrku odlučuju mnogi faktori od kojih su uz brzinu još i fizička spremnost, snalažljivot, koncentracija, psihička stabilnost, čitanje navigacije, pripremljenost quada i sreća. Sama sreća sigurno nikoga neće dovesti na postolje, ali bez nje ste sigurni da ga nećete vidjeti. Macan je na kraju završio na 3. mjestu, a ja sam se uspio progurati do 5. mjesta. Pobjednik je Bistrian Cosmin iz Rumunjske, na 2. mjestu je završio Oliver Renzler, poznati organizator utrke Hunt The Wulf, također iz Rumunjske, treći je naš Mario Macan, popularni Tom Gerard na Facebooku, a između njega i mene se na četvrto mjesto uspio ugurati Rafal Maskanka iz Poljske. Postolje je rezervirano samo za 3 najbolja vozača, ali ja mislim da svaki vozač koji se pojavio na startu ove utrke ima svoje malo postolje. To znamo mi koji smo bili tamo!


S lijeva na desno: 1. Bistran Cosmin, 2. Oliver Renzler, 3. Mario Macan

Moram se osvrnuti malo i na činjenicu kako je ta utrka djelovala na mene kao čovjeka. To je utrka i svi smo na neki način protivnici, konkurenti sa težnjom biti brži i bolji od ono drugog, ali je interesantno kako je većina spremna pomoći drugome u neprilici i zanemariti činjenicu da se pomažući gubi vrijeme. Tamo nestaju sve granice i jezične barijere. Tamo nisam vidio niti jednog Francuza, Nijemca, Talijana, Slovenca, Rumunja, Poljaka, tamo sam samo upoznao i vidio Carmela, Olivera, Jana, Aleksandra, Rafala, Pavela, Dominika, Piotra, Emila, Andreja, Arpada, Anju, tamo sam upoznao samo prave LJUDE!

Svi mislimo da nekaj znamo, ali kad se pojavi 50 najboljih vozača iz Europe, tek onda ti je jasno kolko znaš ili kolko ne znaš. Mi smo jako zadovoljni, ipak smo nas dva u prvih 5, kaj nije mala stvar. Da smo znali ono kaj sad znamo, mogli smo skupa biti na postolju. To je jedno divno iskustvo kojeg ću se zauvijek sjećati.

Što se tiče smještaja i prehrane, imali smo samo doručak organiziran, a ostalo smo se snalazili. Problem je bio što u sobama nije bilo friždera, pa nismo imali kamo pospremiti klopu. Tu su nam uskočili dečki iz Slovenije i onda smo se svi skup nekak pošlepali... Oni su imali kompletnu kuću. Sobe su inače bile ok i imale su kupaonu, tak da to nije bil problem. Prehrana nam je bila mali problem iz razloga kaj tam trgovine rade dvokratno i kad smo mi bili slobodni onda su one bile zatvorene. Mi baš i nismo imali slobodnog vremena jer smo prije utrke morali provjeriti motore, bio je brifing, preuzimanje navigacija, pranje mtora, tuširanje.... U biti mi još nije ni jasno kak smo sve to stigli.

Utrka je inače odlična i ja sam siguran da idem i iduće godine. Na takvoj utrci skužiš gdje spadaš u ATV svijetu, a išli bi opet i da se vidimo sa nekim ljudima koje inače sigurno nećemo imali prilike vidjeti. Organizacija je bila dobra, mogli bi se još malo popraviti neki detalji, ali nemam neke veće zamjerke.

Želim se zahvaliti svima koji su nas pratili i davali nam podršku kad nam je bila najpotrebnija! Zahvaljujem Polaris Croatia na pomoći, kao i Mk Graphics za naljepnice za mojeg Scramblera, zahvaljujem se AUTOPRIJEVOZ MARIO što mi je pokrio sve troškove, zahvaljujem se Aleksander Skodic, Jani Goričanec i Andreju Žižeku za podršku, ugodno društvo, savjete te finu juhu i roštilj!

Hvala i vozaču iz Francuske Carmelo Gueli sa kojim smo se dosta družili i pomagali jedan drugome!

Najvažnije od svega, zahvaljujem se mojoj supruzi Vesni Kovačić koja trpi sve te moje gluposti i koja mi je  je, usprkos svemu, još uvijek najveća podrška!

Mario Macan i Mario Kovačić

Prenosimo i komentar s Facebooka Maria Macana:

U subotu je završila utrka u Italiji, Race To Hell. Mario Kovačić osvojio je peto mjesto, a ja sam uspio osvojit treće mjesto. Prvo se želim zahvaliti svom prijatelju Mariu Kovačiću koji me naučio većinu onoga što znam u extrem quad vožnji. Želim reći hvala svim svojim vjernim sponzorima i prijateljima koji su vjerovali u nas jer smo ostvarili veoma dobar rezultat između 50 najboljih vozača u Europi. 

Hvala Polaris Croatia što je prepoznao naše talente i znanje. Hvala mom stroju Polaris Scrambler 1000 S što je izdržao moju torturu. U 4 dana utrke uspio mi je izgorjeti jedan osigurač i poderao sam jednu manđetu na zadnjoj osovini.

Hvala Jay Gröpl jay-parts.com. Hvala dečkima iz Slovenije Aleksander Skodic, Andrej Žižek i Jani Goričanec dali su mi neizmjernu potporu da guram do treće pozicije. Decki, hvala za onaj prašak za ruke, olakšao mi bolove od žuljeva.

Hvala dečkima iz Poljske, posebno Pawel Rutkovski Atv Pabianice na psihološkoj potpori da guram do kraja... Taj dečko je vjerovao više u mene nego ja sam. Veliko hvala mom prijatelju Bistrian Cosmin, voziti s njim znači naučiti jako puno. 

Pohvale organizatorima. Flavio good job. See you next year.

Završne ukupne rezultate možete pronaći na donjem linku:
Race to Hell - ukupni poredak:

Fotografije su preuzete s Facebook profila: Mario Macan, Mario Kovačić i Jay parts.


"Race to hell" utrka s hrvatskim vozačima!

"Race to Hell" je offroad utrka u Italiji za ATV i SSV vozila koja se ove godine organizira 3. put. Kao što sami organizatori najavljuju, vozače čeka pravi pakao! Petodnevna utrka protiv konkurencije, ali i protiv samih sebe u svladavanju najrazličitijih vrsta prirodnih prepreka. Trasa je definirana GPS-om pa je i to još jedan dodatni izazov za one koji su imali hrabrosti prijaviti se.


A ove godine su, po prvi puta iz Hrvatske, hrabrost skupila dvojica naših vozača dobro poznatih u off road krugovima, Mario Kovačić iz Marije Bistrice i Mario Macan iz Zaboka kao "Polaris team Croatia". Macan je već imao vatreno krštenje prije dvije godine u Rumunjskoj na najtežoj ATV utrci na svijetu, "Hunt the Wolf", što smo također popratili u ovom članku.


Mario Kovačić

Utrka se održava od 15.-19.6.2021 u talijanskoj pokrajini Siena, a nastup je prijavilo preko 50 vozača. Vozi se jedna zajednička klasa ATV-a.

Razmijenili smo par riječi s Mariom i Mariom :-) o njihovim očekivanjima od utrke kao i razloge za prijavu, a detaljniji pregled ćemo napraviti nakon povratka s utrke.

- "Nas pali nas adrenalin, a toga najviše ima na nekakvim natjecanjima. Zbog toga smo bili i na Dinaric Rally-u u Hrvatskoj, a Macan i na Hunt The Wulf u Rumunjskoj i to nam se tak dopalo da nas jednostavno tjera da idemo dalje. Naš stil vožnje nije takav da bi nas zadovoljilo turističko razgledavanje po cesti i putevima. Uvijek tražimo nove izazove i pomičemo naše granice. Na fejsu smo vidjeli da se u Italiji vozi utrka koja nam odgovara po stilu vožnje i to nismo htjeli propustiti. Bojali smo se situacije sa koronom, ali sva sreća pa se stanje u zadnje vrijeme malo stabiliziralo."

Mario Macan

- "Što se rezultata i očekivanja tiče, to je jako teško prognozirati. Na utrku dolaze poznati vozači iz cijele Europe pa ćemo nakon prve vožnje biti malo pametniji s predviđanjem rezultata i slika konkurencije će biti nešto jasnija, ali kako sad vidimo, zadovoljni bi bili da smo u prvih 15. Nadamo se da ćemo završili utrku bez ozljeda i kvarova"

- "U Italiju krećemo u utorak, 15.6 rano ujutro i planiramo do podne stići do regije Siene gdje će se utrka i održati. U utorak imamo prijave, tehnički pregled i moramo obaviti ostale potrebne formalnosti.

U srijedu u 10h ujutro počinju kvalifikacije, tzv. prolog, a u 20h počinje noćna utrka. U četvrtak je dnevna utrka, a u petak i po danu i noći i još u subotu imamo dnevnu utrku. Nakon utrke će biti proglašenje rezultata i dodjela nagrada... Bilo bi jako dobro da moramo čekati proglašenje pobjednika :-)."

- "Nadali smo se da će nam se pridružiti još koji vozač iz Hrvatske, ali je na kraju ispalo da idemo sami. Možda će naša avantura ipak potaknuti još nekog da se odvaži za neku od sljedećih međunarodnih utrka. Troškovi naravno postoje, ali uz pomoć sponzora i naše osobno sudjelovanje, nekako se može zatvoriti financijska konstrukcija.

Na našim vozilima, Polaris Scrambler 1000 S, su napravljeni servisi, namontirane nove gume, sad još samo polako spremiti alat, opremu i kamere.

Nadamo se da ćemo imati podršku što većeg broja ljudi...držite nam palčeve!!!"

U nastavku možete vidjeti neke od fotografija s priprema za utrku.








Službena stranica "Race To Hell"

Facebook stranica "Race To Hell"

Live rezultati


ŠOKANTNO: štok i vjeverica na Zagorskoj motocross sceni!

Kao da ova godina nije imala dovoljno šokova s koronom, potresom, kišama, snijegom, sparinama, početkom kolovoza doživjeli smo šok veći od svih! Iz neimenovanih izvora, naša stranica je dobila informacije o možda i najvećem prelasku u svijetu motocrossu ikad. Molimo Vas da prije nastavka čitanja sjednete na čvrsto jer slijedi potresno svjedočanstvo slučajnih prolaznika.

D.P. (Zabok): -"Kad me sad nije šlagiralo, nebu nikad! Tak sam ja išel svojim poslom kad vidim M.T. tovari on neke plavo u kombi! Prve sam mislil da ne vidim dobro, da pomaže nekomu. Al  smejal se tak da sam videl da je vrak zel šalu. Te njegof zadovoljni osmjeh me bu pratil do kraja života. Oprostite mi, ali još sam pod dojmom i nemrem još dojti sebi i neke više reči."

Naime, kako možete vidjeti na fotografijama, M.T. (43), iz Zaboka, (podaci poznati redakciji), je neočekivano i šokantno prodao svoju Hondu i skočio na Yamahu! Nakon godina klanjanja i prinošenja žrtava "kraljici motocrossa", odbacio ju je kao staru krpu. Od svega mu je ostala samo lijepa odjeća, ali bojimo se da neće ni tu stati.

S.R. (Bedekovčina): -"Kad sam danas došel na trening, vidim ja M.T. u njegovoj tradicionalnoj nošnji, al onda kad je speljal plavu zvijer iz kombija prve sam mislil da je postal pomoćnik nekom vozaču, al onda kad je sel na nju i zakurbljal ju, skoro mi je gemišt opal z ruke, a ja z motora!"

Nakon svega postavlja se pitanje postoji li kraj ovogodišnjim šokovima!? Da li je M.T dobio koronu pa ne može suvislo rasuđivati? Nameću se pitanja razna, a odgovora nema. Spomenutom M.T nismo postavili dodatna pitanja radi objašnjenja pa tako ne možete dobiti ni odgovore.

Možemo slobodno reći da nas nakon ovog događaja više ništa ne može šokirati ;-) 

Test Yamaha 2020 cross modela na stazi "Marof", 26.10.2019


U subotu, 26.10.2019 je na stazi "Marof" u Bedekovčini održana prezentacija i testiranje novih Yamaha motocross motora iz nadolazeće modelske 2020. godine. Idealno jesensko vrijeme i dobra reklama, privukli su veliki broj zainteresiranih vozača.

Prezentaciju je organizirao naš proslavljeni motocross vozač, Nenad Šipek iz Zaboka, sa svojom firmom "Moto Šipek d.o.o", uz pomoć Marka i Jure Tomše, vlasnika firmi "TM Zagreb d.o.o." i "Delta Team Krško d.o.o." uvoznika Yamaha motocikala i ostalih vozila i opreme za Hrvatsku, odnosno Sloveniju.


Osim njih, za uspješnu prezentaciju zaslužni su i "Speed-timing", mjerna služba u vlasništvu obitelji Nemčić, a sve to nebi bilo moguće bez svesrdne podrške obitelji Groš koja je vlasnik staze "Marof", te "Udruge motorista Bedekovčine" i Vlade Groša kao njenog predsjednika. Za dovoljno snage u zahtjevnim vožnjama, pobrinuo se sponzor "Monster" svojim energetskim pićima.

Planirano vrijeme prezentacije i isprobavanja motora bilo je od 11h do 15h, uz ideju da svi zainteresirani vozači u prijepodnevnim satima isprobaju neki od modela, a popodnevni termin je bio rezerviran za revijalnu utrku.

Modeli koji su bili na raspolaganju pokrivaju cijeli raspon Yamaha ponude, od najmanjih do najvećih modela:

PW50, YZ65, YZ85, YZ125LC, YZ250LC, YZ250F, YZ450F.

Osim njih, na raspolaganju za vožnju je bilo i ovogodišnjih modela tako da je svatko mogao pronaći nešto za sebe.

Već se na početku, kod popisivanja zainteresiranih vozača, vidjelo da će početni plan biti jako korigiran jer se na listi za prijave našlo preko 70 imena! Na stazu su puštane grupe od nekoliko vozača koji su vozili 10 min., zatim je bila pauza od 10 min. i nakon toga je kretala nova grupa.


No, već se nakon 2-3 vožnje pokazalo da je zainteresiranih toliko da su na kraju izbačene pauze i vozilo se non stop. Planirana utrka je otpala jer su same vožnje potrajale sve do pred večer. Za male vozače je napravljena posebna staza na prostoru startne ravnine što su oni maksimalno iskoristili. Dovoljno je napisati da je na kraju dana ukupno potrošeno 160 litara goriva da se dobije dojam o tempu i količini vožnji. Mislim da je većina vozača na taj način uspjela isprobati sve željene modele.

Na testiranju je bio i Slovenski vozač Jan Pancar koji vozi utrke svjetskog motocross prvenstva u klasi MX2.
 


Svi prisutni su imali besplatni ručak po izboru, kuhani grah, srneći gulaš ili odojak, sve to uz nužnu tekuću okrijepu. Nakon vožnji, nastavljena je zabava pod šatorom na stazi.

I za kraj, moj osobni osvrt kojeg želim naglasiti jer bi se možda iz gornjeg teksta moglo zaključiti da je ovo sponzorirani/plaćeni članak, što ne odgovara istini. Jednostavno sam dobio želju napisati jedan kraći osvrt na prezentaciju koja me oduševila organizacijom i velikim odazivom zainteresiranih i mislim da treba ostaviti nekakav pisani trag o tome.


Jedino je šteta da nema i drugih firmi koje bi napravile ovako nešto. Čast svakome, ali ja trenutno ne vidim ni jedan klub koji bi bio ovako masivan i dobro organiziran kao "Šipekovci". Možda će ovo biti poticaj i drugima da budu aktivniji na pitanju promocije i privlačenja vozača u svoj tabor!

Fotogalerije sa predstavljanja  možete pronaći na donjim linkovima:

MX PRESS TEST 2020 - šator
MX PRESS TEST 2020 - vožnje, 1/3
MX PRESS TEST 2020 - vožnje, 2/3 
MX PRESS TEST 2020 - vožnje, 3/3. 

Službeni video Yamaha ekipe



PZ2019 - Početak 2. dijela sezone u Keblu1.9.2019!



Nadamo se da ste spremni za utrke! Nakon ljetne pauze, drugi dio Prvenstva Zagorja 2019 u off-road disciplinama počinje za par dana, u nedjelju, 1.9.2019 utrkom u Keblu.

Start Autocross

Kebljani su poznati po svom entuzijazmu i trudu u organizaciji ovog događaja, pa svake godine imamo neku novost na stazi i oko nje. Ako niste znali, od ove godine se u Keblu voze i boduju sve discipline Prvenstva Zagorja. Tako se uz standardne autocross, mopedcross, quadove i buggy-e, sad za prvenstvo boduju i sve motocross discipline. Osim njih, imamo i ženski autocross što je već standard za Kebel.

Start Autocross Ladies





Zbog motocrossa je nadograđen desni dio staze gore na brdu, dodani su novi težinski elementi i ispravljeni dijelovi za koje se pokazalo da im treba dorada, a zbog povećanog broja vozača, start je sad izmješten desno od staze čime se dobila puno šira i sigurnija startna ravnina.


Start Amater MX2




Znači, očekuju Vas sljedeće discipline:

MX50, MX65, MX85

Amater MX2, Amater MX Open

Pro MX2, Pro MX Open

Vetarani 40+, Vetarani 50+


MX ladies

Mopedcross

Quad, Buggy


Autocross do 1800ccm, Autocross No Limit, Autocross X, Autocross Ladies


Domaćini najavljuju bogatu ugostiteljsku ponudu i zabavu za sve gledatelje pa svakako rezervirajte datum u svom kalendaru i dođite u Kebel!

Start Amater MX Open


Neovisno od ove utrke, podsjećamo sve gledatelje na sigurnost! Pazite na sebe i druge, nemojte stajati preblizu stazi, nemojte biti okrenuti leđima stazi, ne pretrčavajte stazu za vrijeme utrke, slušajte obavijesti organizatora, redara i sudaca! Hvala.

Informacije o Prvenstvu Zagorja: Web Prvenstvo Zagorja

Rezultati: Web "Speed-Timing"

Slike: Facebook "Photo video by Damir Glavač"

Video: Youtube "Photo video by Damir Glavač"



Hrvatska ekipa uspješno završila "Hunt The Wolf 2019" !

Sredinom travnja je završila najteža ATV utrka na svijetu, "Hunt The Wolf". Smještena u Rumunjskoj, u pokrajini Transilvanija, ove godine je po prvi put bila cilj pohoda i tročlane hrvatske ekipe "Polaris Team Croatia - HTW 2019". Mario Macan, Željko Kovač i Predrag Osredečki su bili hrabri sudionici pa ćemo iz prve ruke čuti njihove dojmove o cijelom događaju. Odabrali su srednju klasu, Crossover, pretpostavljeno najidealniju za prvo sudjelovanje. Razgovarao sam s Predragom koji je u ime cijele ekipe iznio svoj pogled i razmišljanja o nastupu i trci.

Fotografija je uz dozvolu organizatora Cfmoto Hunt-The-Wolf preuzeta s poveznice: originalna fotografija

Nakon 3 dana vožnji na Hunt The Wolf, kakvi su vam dojmovi? Je li bilo onako kako ste očekivali i planirali, je li bilo teže ili lakše od planiranog? Kakvi tereni su vas dočekali, je li to upravo ono za što ste se pripremali? Ima li kod nas sličnih terena?
Dojmovi su izvrsni, jako mi je žao da je utrka prekinuta nakon tri dana, taman kad nam je  krenulo i počeli smo se približavat prema prvih 10 profesionalaca. Tereni za vožnju su vrhunski, puno zahtjevniji nego kod nas, sa puno dužim nizbrdicama i uzbrdicama. Neke od njih su duge preko 1000m tako da treba imati pravu koncentraciju i kondiciju za popeti se na vrh, a bogami i spustiti u kanjon, u tok rijeke. Još smo mi to jako dobro odvozili kako smo išli bez nekih većih priprema osim standardnih vožnji koje imamo jedanput - dvaput mjesečno i to rekreativno.

Koliko sam vidio prema snimkama, na trasi je bilo svega, prašine, vode, blata, uspona, nizbrdica, ogromnog kamenja. Što biste izdvojili kao ono što je bilo najzanimljivije voziti, što je bilo teško, a što lako? Je li bilo dosadnih dionica?
Tereni su stvarno zahtjevni i ima ih raznolikih, od makadama, pašnjaka, velikih proplanaka po kojima smo morali voziti po liniji GPS-a. Staza na otvorenom je bila cik-cak izvedena samo da se provjeri praćenje navigacije, a za izlazak od samo 50m van linije GPS-a dobiva se žuti karton i vožnja tog dana je izgubljena, a s dva žuta kartona slijedi diskvalifikacija sa utrke😒😒. Najzanimljivija mi je bila vožnja po šumi gdje nismo toliko trebali pratiti navigaciju jer su se vidjeli tragovi prethodnih vozača, a moglo se stisnuti i gas pošto više volim brzu vožnju nego tehniciranje😄. Bilo je i tehnički zahtjevnih dionica gdje se moralo na milimetar procijeniti stisak gasa da se popne na uzbrdicu, a da se motor ne prevrne natrag. Ti bregovi su bili "mrak", ne samo radi uspona nego i radi velikog korijenja, kamenja pa i šljunkovitog tla tako da su procjene morale biti stopostotne jer su se i najmanje greške skupo plaćale.

Kako su se iskazali Polarisi? Mario je u jednom trenutku rekao "nemam rikverc" i kasnije nešto gledao oko zadnjeg kraja. Što je to bilo?
Da, odmah na početku u prvim kilometrima Mario je ostao bez brzina, mjenjač mu je ostao u položaju za vožnju unazad. Otpustio se vijak koji izlazi iz getribe na polugu mjenjača, pa su se obrisali zubi na poluzi. No kvar smo brzo i trenutno riješili tako da je mogao završiti vožnju. Mario je skinuo tu polugicu i sa kliještama stavio u pogon prema naprijed i tako vozio cijelo vrijeme do cilja. U kampu smo stavili novu polugu mjenjača. Kovača je na početku zezala struja, a taj kvar smo riješili zamjenom reglera i drugi dan akumulatora. Meni je treći dan između prve desne felge i poluosovine ušao kamen iz rijeke i iščupao mi poluosovinu iz kinetičkog zgloba, ali nisam stao, nastavio sam vožnju još 20 km do cilja bez prvog pogona i s manjom brzinom jer mi je poluosovina lupala po vilici.

Željko je imao 850ccm, a ti i Mario 1000ccm quadove pa me zanima jeste li primijetili kakvu razliku, tj. je li Željko osjetio kakav nedostatak od 150ccm? Kakve ste gume imali, na koliko ste ih pumpali? Pumpali ste od oka, ili ste baš ciljano iz kojeg razloga išli na točan željeni pritisak?
Da, Željko je imao 850ccm, ali to se ne primijeti u šumi. Kad bi se utrkivali na otvorenoj cesti onda bi se primijetilo na ubrzanju i krajnjoj brzini. Ja sam vozio rabljene gume ITP Terra Cross, a novi set sa felgama sam imao u pripravnosti, ako ne daj Bože koju prerežem na kamenu. Gume smo pumpali na određen pritisak za takav teren, jer je jako bitno da guma ima što bolji grip i da se ne odbija od kamenja i korijenja, a opet, da se ne precvika. Pumpali smo ih o provjeravali digitalnim mjeračem na 0,30 prve i 0,35 zadnje. Bušenja guma nismo imali.



Jeste li na quadovima imali dodatno hlađenje, s obzirom da je bilo dionica na kojima se išlo dosta sporo jer su bile tehnički jako zahtjevne? Jeste li nakon dnevne vožnje trebali nešto servisirati ili su quadovi bili odmah spremni za drugi dan?
Mi smo bili valjda jedini vozači sa standardnim serijskim tvorničkim quadovima, bez dodatne opreme osim dodatne zaštite podvozja, dok su "profići" imali i preko 7000€ dodatne opreme na svojim quadovima te po dva GPS-a, a mi smo svoje imali posuđene i to pješačke koji nas nisu stigli nit pratiti. Jedino je Mario imao kvalitetniji GPS, zato je i bio prvi u timu pa smo ga nas dvojica pratili. Normalno, nakon svake vožnje trebalo je ispuhati zračne filtere, jer je bilo jako puno prašine i lišća u šumi, zatim natočiti gorivo i provjeriti vizualno motore za drugi dan.

Kako je prošao put do Rumunjske, jeli bilo kakvih problema ili anegdota s puta ili s granice?
Put do Rumunjske je bio dug, barem meni koji sam vozio u oba smjera tamo i natrag jer sam samo ja imao vozačku za prikolicu labudicu. Dečki su si tijekom puta malo i prespavali, a meni je bilo dosadno pa sam pjevao sam sa sobom 😂😂.



Iz Žutnice kraj Krapine smo krenuli subotu u 24:00h, a na cilj smo stigli u nedjelju u 10:30h.

U kampu ste imali rezerviranu poziciju ili kako tko dođe tako si uzme mjesto? Kako je bio organiziran kamp, prehrana, tuširanje, WC-i? Kako vam se čini Rumunjska, jeste li već prije bili u Rumunjskoj?
U kampu si je svatko zauzimao poziciju kako je dolazio, mi smo si sami platili smještaj u bungalovima, lijepe drvene kućice, a u tu cijenu smo imali uključen i doručak u restoranu koji je bio  u sklopu tog naselja. Ja sam bio prvi put u Rumunjskoj, također i Mario i Željko.



Na temelju čega ste dobili poziciju na startu svake dnevne trke? Ima li rezultat iz prethodnog dana utjecaj na start drugog dana?
Na startnu poziciju smo trebali ići po datumu uplate kotizacije, ali pošto prvog dana nismo mogli na start radi ne imanja kostobrana za nogavice i koljena, morali smo čekati da su svi otišli na start, a tek onda nam je čovjek koji je to kontrolirao išao otvoriti svoju trgovinu gdje smo ih morali kupiti za 75€ po osobi😛😛😛 i tek tada smo izašli zadnji na start. Prvi dan smo svi skupa startali, Extrem, Crossocer i Adventure, mada neki kažu da to nikad do sada nije bilo tako. Drugi dan smo startali zasebno od Extrema i išli na start po poziciji osvojenoj prvog dana.

Nakon prvog dana ste najviše spominjali GPS i loše čitanje istog? U čemu je bio konkretni problem? Da li ste GPS uređaje tamo dobili ili su to vaši pa ste u njih ubacivali karte?
Da, GPS nam je bilo najslabija karika ove utrke. Morali smo imat svoje, pa smo ih posudili od prijatelja, ali samo Mariov je bio u specifikaciji koja je bila zadovoljavajuća za brzu vožnju. Ja i Željko smo imali pješačke, za planinare i ti jako sporo učitavaju rutu i nisu stigli pratiti našu brzinu kretanja. Kad smo izašli iz šume na proplanak morali smo stati i pričekati nekoga sa boljom navigacijom jer na našoj nije bilo niti rute niti nas. A mala pogreška i skretanje sa zadane rute odmah znači žuti karton. GPS-e smo morali predati dan ranije da nam ukucaju rutu za sljedeći dan, a dolaskom na cilj morali smo ih opet predati u roku 3 min.

Ako sam dobro shvatio, glavni i jedini čovjek koji je napravio i znao rute vožnji je Oliver Renzler, organizator HTW? Znači karte su vam za GPS bile dostupne tek prije samog starta trke, svaki dan posebno? Rekli ste da ih je on znao mijenjati na dnevnoj bazi? Objasnite mi  malo taj dio.
Da, za rute je glavni bio Oliver. Svako jutro smo u 08:00h imali sastanak i nakon njega smo podigli GPS-ove, montirali ih na quadove i za 15min startali.  Ruta se prvi dan vozila u jednom smjeru, drugi dan u kontra smjeru, a treći dan nova ruta. Četvrti dan bi se ova zadnja vozila opet u kontra smjeru, a kažu dečki koji su nastupali i lani da je Oliver ove godine toliko digao ljestvicu težine rute, da to što je lani bio Extrem, to je ove godine bio Crossover.

Kad smo se dotakli Olivera Renzlera, Talijana koji već godinama živi u Rumunjskoj, kakav je vaš dojam o njemu? Meni se čini da je on jedan jako zanimljiv lik, jako stručan i detaljan u tehničkim stvarima i čovjek koji želi biti prisan s vozačima. A opet s druge strane, vrlo je ozbiljan i "opasan" što se tiče trke. Vidio sam i da je jeo ajvar s vama. Kako je došlo do te "gastronomske" suradnje?
Pa, meni osobno on je jedna normalna osoba, komunikativna, spremna na sve, a ne zanemaruje niti financijsku stranu cijele priče gledano s njegove pozicije 😂😂. Prvi dan je došao do nas na razgovor pošto smo nas trojica prvi Hrvati koji su krenuli na taj izazov da se iskušamo nakon 13 godina postojanja HTW, pa smo ga nakon intervjua ponudili delicijama koje proizvodimo ja i moja supruga, prezbuštom, špekom, kobasicama, ajvarom i pićem, što nikako nije mogao odbiti :-)

Na žalost, moramo se dotaći i nesretnog događaja u kojem je poginula engleska natjecateljica Katie Amelia Hodgson, kad se prilikom jednog spuštanja na nju prevrnuo quad, radi čega je utrka na kraju ranije prekinuta. Vi ste se spuštali po toj strmini pa kako komentirate taj događaj?
Taj dio se zove Killer Hill (brdo ubojica) i tu treba stvarno biti jako koncentriran. Vidi se i po filmovima s te pozicije, koliko se tu prevrnulo vozača.



Katie je tu, na žalost, očito imala premalo snage jer cijeli quad treba jako držati rukama i nogama, treba ga fizički centrirati i usmjeravati da ne zanese na bok, a što se njoj i desilo. Počeo ju je rolati i prešao je quad preko nje i tako je zadobila unutarnje krvarenje nakon čega je brzo preminula. Nažalost, ni helikopter koji je stigao i odvezao je u bolnicu, nije pomogao.

Na nekom portalu sam vidio, po meni senzacionalističke napise, da organizacija nije bila baš najbolja, tj. da je tako svake godine, iako sam vidio na ne znam koliko mjesta, gdje organizatori govore da je utrka opasna, da svi voze na vlastitu odgovornost i slično... Kakvi su vaš dojmovi o organizaciji? Jeste li vi imali kakvo plaćeno zdravstveno ili kakvo drugo osiguranje za inozemstvo?
Oliverovu organizaciju sam već na početku ukratko opisao. Moramo pohvaliti rute koje su stvarno vrhunske i svaka čast organizatoru na izboru. No, kad ima pravog terena onda nije niti toliki problem složiti vrhunsku rutu.
Dio koji nam se baš nije svidio odnosi se na par detalja nakon trke. Voljeli bi da smo na kraju dobili bar nekakvu potvrdu o sudjelovanju, nekakv dokument da smo završili trku. Kod nas se na druženjima obično dobije i nekakva majica kao znak dobre volje od organizatora. Taj dio nam se baš ne sviđa, očekivali smo tih par sitnica, da će barem te nekakve diplome dati otisnuti. Nagrade za osvojene pozicije bi također mogle biti malo izdašnije.
Mi smo si sami platili i osiguranje za vrijeme dok smo bili izvan Hrvatske.

Prema mojoj ocjeni, rekao bi da ste ostvarili odličan rezultat za prvi put, sredina Crossover klase. Kako biste vi ocjenili svoj nastup? Jeste li možda negdje mogli bolje ili ste negdje prošli lošije nego ste očekivali?
Mogli smo puno bolje da smo imali bolje navigacije, ali što se tiče svega ostalog mi se osjećamo kao Pro klasa! Ja sam jedno vrijeme bio i prvi dok je bilo traga po šumi, a čim sam došao na čistinu morao sam pustiti druge vozače naprijed jer mi navigacija zbog sporosti nije dovoljno brzo učitavala rutu, vozili smo se 40 minuta s njima. I kad su mi dečki dizali palčeve onda znam da je to bilo to po što sam išao tamo da vidim u kojem sam rangu.



Recimo na Killer Hillu smo se nas trojica spustili bez ikakvog čekanja i oklijevanja i po tome vidim koliko smo sposobni vozači. Dok su se neki vozači vješali kolegama iza po quadovima i davali im protuuteg i izvodili svašta, mi smo prolazili uspone bez ikakvih poteškoća gdje su se i profići vitlali, stajali i skakali s quadova.

Na fejsu sam vas zafrkavao da su Željko i Predrag dokaz da ima života i iznad 50-te :-) Kako se pokazala vaša kondicija za ovu trku? Treba li pri treningu obratiti pažnju na nešto posebno? Spominjali ste umor ruku? Dehidracija? Mario je spominjao 2.5 litre vode prvi dan...
Normalno da treba imati treninga i kondicije, ovo su ipak trke, a ne druženja po šumi kakva smo mi radili, npr. 5-10km vožnje, pa odmor pol sata, pa opet tako. Na HTW je tempo ubitačan, bez stajanja i prvi dan su nam htjele podlaktice eksplodirati, mišići su se ukrutili, prsti zgrčili, nismo mogli niti gas stiskati, a niti kočnice. To što sam rekao na početku, dolovi i bregovi su dugi ko ponedjeljci, preko kilometra i treba se držati čvrsto za volan.  Prvi dan smo ja i Željko krenuli sa vodom, ali su nam se ruke počele tresti od slabosti. Zato smo drugi dan mi sebi složili bambuse! Miki moj, odmah je to bila druga priča!

Prvi dan ste pomogli nekolicini vozača koji su zapeli ili se prevrnuli. Kakav je općenito fair play na utrci, ima li međusobnog pomaganja i druženja ili svatko gleda sebe? Vidio sam da ste vas trojica vozili u grupi, da li su i drugi vozači ili je išao svatko za sebe? Kakva je atmosfera u kampu prije i poslije utrke, druže li se ljudi, ima li kakve zabave?
Da, puno vozača smo pomogli vitlati, gurati i okretati na kotače jer nismo toliko grizli na rezultat, rutu tog prvog dana smo više odvozili iz znatiželje da vidimo terene. Ali treći dan, kad smo stekli malo prakse, vidjeli smo da možemo i jače, krenuli smo puno žešćom tempom i agresivnijom vožnjom. Vozilo se pojedinačno svatko za sebe, samo smo nas trojica bili kao tim pošto smo bili prvi put i nismo poznavali rutu, pa da možemo jedan drugom pomoći. Odvozili smo sve od prve, bez ikakvog razmišljanja bude li išlo ili ne bude. Gas i iskustvo nas je samo izvuklo😄.
Kao pravi Zagorci koji se svugdje druže i naprave feštu, bilo smo dobri sa svima, samo na žalost desilo se na kraju to što se desilo s tom nesretnom curom i sve se to pretvorilo u plač i bol.



Kakav je vaš opći dojam o trci, o organizaciji? Biste li došli opet, tj. da li možda već sad razmišljate o ponovnom dolasku?
Obavezno bih ponovio i to puno žešće, samo ako bude sponzora jer to su preveliki izdaci za nas obične smrtnike😂😂.

Možete li usporediti ovu trku s dešavanjima kod nas?
Isto imaju problema sa dijelom lokalnog stanovništva i policijom. Koliko sam shvatio, mislim da mu je to (Oliveru) zadnja utrka u toj regiji i da se opet seli na drugo područje. Čak razmišlja o Hrvatskoj jer nas je pitao za Liku, ona ga zanima, a živi bili pa vidjeli.

Da li ste se uspjeli pokriti financijski?
Ja sam sebi doplatio još upad i kotizaciju 1500kn plus sve financije u Rumunjskoj, gorivo utrke i put u Rumunjsku, dva tanka kombija i sve troškove oko quada, guma i dijelova. Što se tiče troškova, sve smo si plaćali sami, od pregleda doktora 20€, od EKG-a 25€, od licence za vozača utrke 45€, od smještaja to niti ne znam koliko, preko goriva i sveg ostalog. Organizatoru ostaje kotizacija od 900€.

Prosječna brzina u principu nije velika, uglavnom ste brže mogli voziti na kraćim dijelovima koji spajaju ove zahtjevnije? Jeste li vozili sa zadnjim pogonom ili 4x4?
Bilo je dobrog "španunga" po šumi i prerijama. Ne znam za dečke, ali ja sam vozio 80% 4x4, imam takav stil vožnje. Čim se skinem sa makadama uključim 4x4, jer Polaris ima sistem da si sam ukopča prvi pogon kad mu treba i isključi kad ne treba. Samo zadnjim pogonom sam vozio treću vožnju zadnjih 20km, kad mi je prva poluosovina iskočila iz kinetičkog zgloba, ali nisam primijetio neku razliku jer je baš bio takav teren da prvi pogon nisam ni trebao.

Kakve ste osjećaje imali za vrijeme vožnje po tako zahtjevnim terenima s puno vozača, strah, adrenalin, uzbuđenje ili ste bili smireni? Kad u koloni voziš za nekim, dobiješ li želju proći ga pa makar i bilo opasno, čekaš grešku ili zaključiš da je dovoljno brz da se ne isplati riskirati? Odnosno, da li vam je bilo važnije proći sve dionice pa makar bili mjesto-dva niže, nego više riskirati za bolju poziciju?
Bili smo puni adrenalina od samog pokreta iz Hrvatske, a da ne pričam svako jutro pred start 3-4 puta se išlo na WC od nervoze i uzbuđenja. Treći dan, kako smo sticali praksu, to je već po malo nestajalo i taman kad smo se ufurali onda je bio prekid. Kad si u koloni ne možeš baš pretjecati jer je takav teren, a na otvorenom svi znaju stisnut gas. To je trka na sreću, pređeš nekog ako mu stane motor ili promaši stazu ili prolaz, pa ti to skužiš i dok se on okrene i vrati na poziciju gdje je promašio, ti si već ispred. A da te adrenalin pere, pa ga odereš i pređeš, to je uvijek u srcu, pogotovo na startu. Ako si na boljoj startnoj poziciji odeš naprijed pa te kasnije ne koče ovi koji nemaju "hupača" pa čekaju baš na svakoj nizbrdici bi li se spustili ili ne. Kad si naprijed sa profićima onda samo njih pratiš, niti ne trebaš GPS 😂. Tako sam ja vozio treći dan.

Biste li nešto promijenili, bili pametniji u nečem da sad još jednom krećete sa starta?
Promijenio bih jedino GPS za kvalitetniji i same gaaasss 😂😂😂😂. To i namjeravam sljedeće godine ako bude zdravlja i novaca!


Detaljnije informacije o utrci možete pronaći na službenoj stranici:
CFMOTO - Hunt The Wolf - WWW

Fotografije s utrke možete pronaći na facebook stranici organizatora:
CFMOTO - Hunt The Wolf - Facebook

Video materijale s utrke možete pronaći na Youtube kanalima naših vozača:
Predrag Osredečki Youtube
Mario Macan Youtube








"Polaris Team Croatia - HTW 2019" - pripreme hrvatske ekipe

"Hunt The Wolf" (HTW) je od samog početka zamišljena kao jedna od najtežih ATV utrka u Europi, a možda i u cijelom svijetu. Sve je podređeno tome da vozače i vozila dovede do krajnih granica izdržljivosti. Domovina utrke je Rumunjska, a počeci joj sežu još tamo u 2007. godinu. Ove godine, po 13. puta, utrka se vozi od 8.-13.4.2019. Prvi put će na ovoj utrci sudjelovati i ekipa iz Hrvatske i to s 3 predstavnika.

Hrvatski predstavnici na utrci "Hunt the Wolf", s lijeva: Željko Kovač, Mario Macan, Predrag Osredečki


Povodom tog, mislim da mogu reći povijesnog događaja za hrvatski ATV i quad svijet, razgovarao sam s Mariom Macanom koji je ukratko predstavio ekipu koja se sprema za Hunt The Wolf te je opisao kako teku pripreme i što očekuju od utrke.

Hrvatski predstavnici na utrci "Hunt the Wolf"



Ljudi koji prate našu ATV i quad scenu, vjerovatno su čuli za Vas, ali recite nam još par informacija o sebi.
Pozdrav. Evo ukratno, nas smo trojica iz Zagorja koji smo se prijavili na ovu utrku. Ja sam Mario Macan (35) iz Zaboka. Radim na jednoj benzinskoj postaji, a ATV aktivno vozim oko 2 godine. To možda nije dugo, ali imam već dosta kilometara odvoženih po ekstremnim terenima tako da sam vrlo brzo došao u natjecateljsku formu.
Drugi kolega je Željko Kovač (53) iz Brezove. Vlasnik je tvrtke "Zagorje Adventure" u kojoj radi quad izlete i team building tako da je i on praktično u stalnom ritmu treninga.
Zadnji u ovoj grupi, ali zato ne i manje vrijedan je Predrag Osredečki, popularno zvani "Oskarr" (52) iz Žutnice kraj Krapine. Radi u Krakomu Krapina, a aktivno se vozi quadovima 10 godina tako da je i on praktično stalno u natjecateljskoj formi.

Kada i kako ste se odlučili nastupiti na HTW? Tko je bio inicijator, je li vas trebalo jako nagovarati ili ste odmah bili za akciju?
Inicijator sam bio ja, kao zaljubljenik u malo ekstremniju vožnju pa sam tako na jednoj kavi prije vožnje pitao kolegu Kovača da li je zainteresiran za jednu malo ozbiljniju avanturu i on je odmah pristao. Nakon 3 tjedna pridružio nam se i kolega Predrag. Od prije smo znali da je HTW iznimno tehnički, kondicijski i psihološki teška i zahtjevna trka, a kako mi oduvijek volimo tehnički malo zahtjevniju vožnju, to nam je odmah predstavljalo dodatan izazov i nije bilo potrebno nagovaranje. Nas trojica smo i prvi hrvati koji su se prijavili na tu utrku iako se održava već 13 godina.

Mario Macan

S obzirom na ekstremne kondicijske zahtjeve koji se stavljaju pred natjecatelje, kako se vi pripremate za utrku? Vidim prema vašim javljanjima na Facebooku da imate stalne treninge, pa me zanima kako teku pripreme.
Teku dobro, a imamo dvije vrste pripreme. Prvo sebe moramo kondicijski pripremiti, a zatim i quadove koji trebaju izdržati 5 dana ekstremne torture. HTW se vozi 5 dana po 70 km, dnevno od 3 do 5 sati vožnje. Za svakog tko je i jednom vozio quada, ove brojke govore dovoljno o kakvim se kondicijskim zahtjevima radi. Teren u Rumunjskoj je dosta kamenit te zato na quadove stavljamo zaštite podvozja. Dosta informacija kako da se pripremamo smo dobili od ekipa iz Slovenije i Srbije. Treniramo po nepristupačnim terenima Hrvatskog Zagorja kako bi se što bolje pripremili.
Pregledali smo pregršt video materijala sa trke i to unatrag 3 godine, jer su zadnje 3 godine digli ljestvicu puno više.

Imate li spremnu logistiku za utrku? Tko će bili članovi tima? Kako ćete doći do Rumunjske? Kakav smještaj planirate?
Članovi tima smo nas trojica. Znači mi smo i vozači i mehaničari i perači quadova te kuhari. Sva trojica idemo zajedno sa kombijem i prikolicom sa 3 quada. Put je dugačak oko 750 km u jednom smjeru. Smještaj imamo tamo u kampu tipa apartman.
Logistička podrška je jako bitna, ali većinu radimo sami dok za tehničku podršku sa dijelovima imamo podršku Izidora Petrana, uvoznika Polaris vozila za Hrvatsku.

Željko Kovač

U kojoj klasi ćete nastupiti, koje su karakteristike te klase? Kakva su vam očekivanja i ciljevi?
Na HTW su tri klase: Extreme, Crossover i Adventure. Mi nastupamo u Crossover klasi koja je samo nijansu slabija od Extreme. Znači više od 50 posto rute Extreme i Crossover su zajedničke. Naš glavni cilj je startati i uspješno završiti svih 5 dana bez većih kvarova ili lomova. Možda će biti malo pretenciozno, ali usporedio bi ovo sa relijem "Dakar" gdje je najbitnije završiti, jer svake godine tek oko 50 posto prijavljenih vozača uspije završiti Crossover klasu. U Extremu samo 30 posto vozača koji startaju, uspije doći do cilja.

Već ste rekli da utrka traje 5 dana, opišite nam malo što do sada znate o tijeku utrke i kako se ulazi u pojedinu klasu?
Utrka nema klasičnog prologa već ima kvalifikacije za Extrem, takozvani Test track. Tko želi, može probati Test track duljine oko 20 km, pa ako mu to ispadne preteško i ne završi, prelazi u Crossover. Ja imam izrazitu želju probati taj Test track i ako prođem i završim ipak ću s ostatkom ekipe voziti u Crossover klasi. Cilj toga je testirati sebe. Mislimo da smo za prvi nastup napravili dobru odluku izborom Crossover klase.

Predrag Osredečki


Možete li to usporediti s vožnjama koje ste do sad imali, očekujete li teži ili lakši teren?
Trenutno teško imamo s čim usporediti ovakav način vožnje. HTW je natjecateljski oblik vožnje koji koristi GPS navigaciju kao označenu rutu po kojoj se mora voziti. Smije se skrenuti s rute 50 metara lijevo ili desno, a za više od toga se skida ukupno vrijeme ili čak slijedi diskvalifikacija. Kod nas u Hrvatskoj nešto slično tome organizira Mario Kovačić pod nazivom "Spring Extrem", ali s manje vozača, nema natjecateljski karakter i ruta se vozi sa vodičem. Teren na Spring Extreme je zaista ekstreman, ali nema natjecanja već je cilj proći prirodne prepreke što lakše i bez padova.

S kojim quadovima ćete voziti, kakve su im karakteristike, prednosti/mane za ovakvu utrku, tko ih slaže/održava/priprema za utrku, imaju li kakve posebne preinake ili podešavanja?
Sva trojica vozimo isti model quada, Polaris Scrambler XP 1000. Scrambler je quad skoro pa idealan za takvu vrstu terena i takav stil vožnje, veoma je upravljiv.
Quadove održavamo sami i nemaju nekih posebnih preinaka osim zaštite podvozja što je jako bitno. Bitno je stavit i nove gume, novi remen variomata i hrabrost u lijevi đep ;-)

Hrvatski predstavnici na utrci "Hunt the Wolf"
Za ovaj nastup su potrebna i znatna financijska sredstva, imate li sponzore i koji su?
Tako je. Ova trka iziskuje znatna financijska sredstva pa tako imamo i sponzore koji su nam puno pomogli oko financiranja i same organizacije ekspedicije. Možemo slobodno reći za sve ostale vozače koji se možda odluče još ove ili sljedeće godine da je iznos oko 3000 eura po vozaču minimum koji je potreban da bi se krenulo u ovo. Samo oko 2000 eura se odnosi na troškove kotizacije, smještaja, prijevoza itd. Ostatak oko 1000 eura su gume i servis na quadu sto je jako malo i minimum je bez kojeg se teško može.
Na HTW dolaze ekipe koje su profesionalne i gdje npr. jedan vozač ima tim od 15 ljudi te 3 quda za rezervu sa dijelovima.
Sponzori i donacije idu preko kluba "Zagorski anđeli", a naš tim se zove "Polaris Team Croatia HTW".

Možete nas pratiti i na Facebook stranici:
Polaris Team Croatia - HTW 2019

Dio sponzora koji će nam pomoći pri ovoj avanturi se već javio, a imamo razgovore s još nekoliko njih. Planiramo osigurati i promotivne materijale kojima bi promovirali Hrvatsku i Hrvatsko Zagorje.

Ovim putem zahvaljujemo se svim sponzorima koji su nam pomogli da bi što lakše realizirali odlazak na utrku "Hunt the wolf"!

Veliko HVALA svima.💪💪💪

Popis sponzora:
#polariscroatia
#autoprijevozmario
#bistromladost
#rusanhunting
#quadsquad
#rusanmikron
#bitautomobili
#gottfriednebel
#opremašpoljar
#zagorjeadventure
#tapart
#teoel
#griczlatnicvarak
#flextransport
#automotopehar
#brziizestoki
#mkzagorskianđeli
#kgvina
#agencijapiljek
#krakomkrapina


Detaljnije informacije o utrci možete pronaći na službenoj stranici:
CFMOTO - Hunt The Wolf

A nakon utrke očekujte izvještaj i dojmove naših vozača!

PH2017 - Dodjela nagrada Prvenstva Hrvatske u motocrossu i supercrossu, Donja Stubica, 9.12.2017

U subotu 9.12.2017, u organizaciji "MCK Kia Božić" i HMS-a (Hrvatski motociklistički savez), je u Donjoj Stubici u prostoru "FRASSINOX BOŽIĆ d.o.o." održana svečana dodjela priznanja najboljim pojedincima, timovima i klubovima u Prvenstvu Hrvatske za discipline motocross i supercross 2017.

MX Open: Janko Martinac, Matija Kelava, Anej Doplihar


Okupljenima su se na početku obratili Marijan Božić, predsjednik "MCK Kia Božić"Stjepan Peršin, predsjednik Hrvatskog motociklističkog saveza koji su u kratkim crtama prenijeli svoj pogled na ovu sezonu te svima poželjeli uspjeh u nadolazećoj.

Predstavnici HMS-a


Nakon pozdravnih riječi, u sali koja prima otprilike 100-njak gostiju i koja je bila do kraja popunjena, krenula je dodjela priznanja koju je vodila Renata Suchy, poslovno-sportska tajnica HMS-a. S obzirom da su se dijelila priznanja  u svim pojedinačnim kategorijama, te klupske, timske i druge nagrade, dodjela priznanja je trajala skoro sat vremena. Nakon toga je uslijedila večera za sve goste te neobavezno i opušteno druženje.

Priznanja za nagrađene


Iako ne službeno, mislim da možemo reći da je poseban i dragi gost bio Anej Doplihar iz Slovenije koji je pred kraj sezone doživio dosta težak pad na utrci od kojeg se još oporavlja, ali je pun optimizma kao i svi mi! 

Zbog velikog broja kategorija nagrađenih, nećemo ih ovdje pisati da nešto ne zaboravimo, a sve rezultate možete pronaći na donjim linkovima:

REZULTATI Motocross Ukupni 2017.pdf 
REZULTATI Supercross Ukupni 2017.zip
REZULTATI Supercross Ukupni 2017 B liga ispravak final.pdf

Fotogalerija:
Dodjela priznanja
Dodjela priznanja - ostalo

Video prilog Kreator TV:
Proglašenje najboljih vozača Hrvatske za discipline motocross i supercross 2017.